But we have not known love. And from the very childhood, we have been distorted. The
mother says to the child, `Love me, I am your mother' -- as if just by being a mother you
can force love. The father says, `Love me, I'm your father' -- as if love is a logic:
`Because I am your father you have to love me.' And the child does not know what to do.
How to love just by the declaration that somebody is your father? And the child starts
feeling guilty if he does not love. So he pretends, he shows love. Not knowing what it is,
he smiles. He says, `I love you mommy, I love you daddy,' and daddy is very happy.
People are very happy with empty words. And mommy is very happy because the child is
smiling, and she feels very good that somebody at least finally loves her; at least her own
child loves her. Nobody has loved her....
And the child is simply becoming a politician: he is learning the ways of deception.
Sooner or later he will become so efficient in it that he will go on pretending his whole
life and talking about love. And he will say a hundred times in the day to his wife, `I love
you, I love you,' and these are content-less words. There is nothing behind them, they are
empty. But they help, because people live only with words. People don't know the reality,
they have lost all contact.
Dale Carnegie says to his followers: Even if you don't love your wife, at least three, four
times in the day, say `I love you,' and it helps. There is no need to mean anything, but just
say it; even saying helps. People know only words, they don't know reality.
Once a child has learned how to pretend love, he will never know love -- because love is
not something that you can do. It happens; it is not a doing on your part. Love is
something bigger than you, vaster than you. You cannot manage and manipulate it.
Remember this, and remain open. Don't pretend. When it comes, feel grateful; when it
disappears, wait again. But don't pretend.
If you don't pretend, one day you will see love has arisen, the flower has opened. And
whenever love opens in your heart, the fragrance goes to the feet of God. it may take any
route: it may go through your child, through your wife, through your husband, through
your friend, through a tree, through a rock. It may go through anything, via anything --
but it always reaches God.
Love is something addressed to the whole. Wait for it. And love is the secret key to open
all the locks and all the blocks. And a block is nothing but a lock in your being. Love is
the secret key; it opens all the locks। The master key....
osho
The Path of Love
Talks on Songs of Kabir
Talks given from 21/12/76 am to 31/12/76

Ti me pitaš: “Što je ljubav?”
To je duboki poriv za biti jedno sa cjelinom, duboki poriv rastapanja “Ja” u jedno
jedinstvo. Ljubav je takva jer smo mi odvojeni od vlastitog izvora. Iz takve pozicije rada se
žudnja za vracanje u jedinstvo, da postaneš jedno sa time.
Ako išcupaš drvo iz tla, ako ga išcupaš iz korijena tada ce drvo dobiti veliku želju da
se vrati nazad tlu jer je to njegov stvarni život. Sada to zamire. Izdvojeno, drvo ne može bitisati.
Ono treba da živi u zemlji, sa zemljom, kroz zemlju. To je znacenje ljubavi.
Tvoj ego je postao barijera izmedu tebe i tvoga tla cjeline. Covjek je prigušen, ne
može disati, zagubio je svoje korijene. On nije dugo prehranjivan. Ljubav je žudnja za
dobivanjem životnih sokova; ljubav je puštanje korijenja u egzistenciju. A problem je
razrješiviji ako se predaš suprotnom: stoga je muškarac privucen ženom, žena je
privucena muškarcem. Muškarac može naci tlo kroz ženu, on može postati utemeljen kroz
ženu, a i žena može postati ponovo utemeljena kroz muškarca. Oni su dopuna jedno
drugom. Sami muškarac je polovina u ocajnickoj potrebi da Buddhe cjelina. I žena je samo
polovina. Kada se te dvije polovine sastanu i pocnu stapati, miješati, tada se oni prvi put
osjecaju utemeljeni, prizemljeni. Velika radost se rada u kuci.
25
Ne samo da se ti možeš kroz ženu utemeljiti, vec kroz nju možeš i stici do Boga.
Žena, je samo - vrata, i muškarac je isto tako prolaz. Muškarac i žena su vrata do Boga.
Žudnja za ljubavlju je i žudnja za božanskim. Ti to možeš shvatiti, a i ne moraš, ali tvoja
žudnja za ljubavlju ce stvarno dokazati postojanje božanskog. Nema drugog dokaza.
Pošto covjek voli, Bog postoji. Pošto covjek ne može živjeti bez ljubavi, to je dokaz da
božansko postoji. Nužnost za ljubavlju nam ukazuje da kao usamljenici samo patimo i
zamiremo. Zajedno mi rastemo, njegujemo se i bivamo ispunjeni.
Ti pitaš: “Što je ljubav? Zašto sam tako uplašen ljubavlju?”
To je isto tako zbog cega je: muškarac uplašen ljubavlju - jer trenutkom tvog stapanja
sa ženom, ti gubiš svoj ego, a i žena stapajuci se sa muškarcem, gubi svoj ego.
Ovo se treba shvatiti: ti se možeš utemeljiti u cjelinu samo ako izgubiš svoj ego,
sebe; nema drugog nacina, Ti privucen cjelinom jer se osjecaš lišen životnih sokova i kada
dode trenutak da išcezneš u sveobuhvatno pocinješ osjecati strah. Veliki se strah rada jer
si izgubio sebe. Ti tada ustukneš. Tako se stvara dilema. Svako ljudsko bice treba da se
suoci sa time, da se susretne sa time, da prode kroz to, da to razumije i transcendira.
Ti moraš razumjeti da su obje stvari nastale od istog. Ti osjecaš da bi bilo divno da to
išcezne - nema brige, nema napetosti i nema odgovornosti. Tako ceš postati dio svega
kao što su to drvece i zvijezde. Sama ideja je fantasticna. To otvara vrata, misteriozna
vrata tvog bica, tako nastaje poezija. To je romanticno. Ali, ako ti stvarno kreneš u to tada
se stvara strah, u smislu “Ja cu nestati i tko zna što ce se još dogoditi?” To je nalik rijeci
koja dospijeva do pustinje, kao slušanje šapata pustinje.., oklijevanje, on želi da to
prevazide, želi da nade ocean, osjeca da postoji želja i fini osjecaj nalik: “Moje odredište je
tamo.” Nemoguce je obezbijediti bilo kakav razlog, ali postoji neki unutrašnji prijekor koji
nalaže: “Nisam završio. Ja još treba da tragam za necim vecim.” Nešto duboko iz mene
govori: Pokušaj, pokušaj jace - prevazidi tu pustinju.”
A onda pustinja kaže, “Poslušaj mene: jedini nacin je da ispariš sa vjetrovima. Oni ce
te ponijeti, oni ce te odnijeti iza pustinje.” Rijeka želi ici iza pustinje ali pitanje je veoma
prirodno: “Što je za mene dokaz i garancija da ce vjetrovi dozvoliti meni da ponovo
postanem rijeka? Jednom kada nestanem više se necu moci kontrolirati. Dakle, što mi
garantira da cu ponovo postati rijeka, ista rijeka, isti oblik, isto ime, isto tijelo? A tko zna? I
kako cu vjerovati da kada se jednom predam vjetrovima da ce mi oni dopustiti da
postanem ponovo zasebna.? U tome se sastoji strah od ljubavi.
Ti znaš, ti si se uvjerio da bez ljubavi nema radosti, bez ljubavi nema života, bez
ljubavi ti si lišen neceg nepoznatog neispunjen si prazan. Ti si isprazan, ne posjeduješ
ništa; ti si prostor bez sadržine. Ti osjecaš prazninu, neispunjenost i siromaštvo. Ti si se
uvjerio da postoje putovi koji te mogu ispuniti.
Ali kada si ti približiš ljubavi veliki se strah rada, sumnje nestaju: ako se opustiš, ako
stvarno udeš u to, da li ceš ikada biti u mogucnosti da se ponovo vratiš? Da li ceš biti u
mogucnosti da zaštitiš svoj identitet, svoju osobnost? Da li je to vrijedno tvog rizika? Tada
um odluci da ne riskira jer bar si tako “ti” - iako bez životnih sokova, neopskrbljen, gladan,
jadan - ali barem si “ti.” Išceznuti u nekoj ljubavi, pa tko zna što ce se dogoditi? Ti ceš
nestati, a onda tko ti garantira da li ceš doživjeti radost, blaženstvu, ili da ceš sresti božansko?
To je isti stran koji sjeme osjeca kada nestaje u tlu. To je smrt i sjeme ne može
predvidjeti da ce iz te smrti nastati život.
Ljubav je ples tvog života
Život je prava zgoda: tlo gdje cvijet ljubavi cvjeta. Ljubav, po sebi, je dragocjena -ona
nema namjenu, ona nema odredenog smisla. Ona ima izuzetno znacenje, ona donosi veliku
radost, ona posjeduje vlastitu ekstazu - ali to nisu stvari od znacaja. Ljubav nije posao
koji ima svrhu, cilj, predmet.
26
Uvijek je prisutna odredena ludost u ljubavi. Kakva je ta ludost? Ludost je stoga što
se ne možeš dokazati zašto voliš. Ti ne možeš dati ni jedan razuman odgovor na to
pitanje, Ti možeš reci da obavljaš jedan odredeni posao jer trebaš novac; trebaš novac jer
ti je potrebna kuca; trebaš kucu jer bez kuce ne možeš živjeti.
U tvom svakodnevnom životu sve ima svoju svrhu, ali ljubav ti ne može dati nikakvi
razlog za to. Možeš jednostavno reci: “Ja ne znam. Jedino što mogu reci je da voljeti znaci
iskusiti najljepši prostor u nama.” Ali to nije svrha. Taj prostor nije spoznatljiv. Taj prostor
ne možeš smjestiti u bilo koju pogodnost. Taj prostor je uvijek iznova pupoljak sa kapi rose
koja blista na vrhu. Jutrom taj pupoljak odiše a na suncu pleše.
Ljubav je ples tvog života.
Stoga oni koji ne znaju što je ljubav gube pravi ples života; oni gube priliku da njihov
cvijet procvjeta. Zbog toga je, u svjetovnom umu, u kalkulativnom umu, kompjuterskom
umu, kod matematicara, ekonomista, kod politicara, ljubav predstavlja vrstu ludila. Ali za
one koji poznaju ljubav to je razumno. Bez ljubavi - covjek može biti i bogat; zdrav, poznat;
ali on ne može biti razborit jer nezna ništa o unutarnjoj istinskoj vrijednosti. Zdrav duh,
razumnost nije ništa drugo do miris cvijeta koji cvjeta u tvom srcu.
Ljubavnici ne trebaju psihijatrijski tretman. Zapravo, ljubav je najveca isceliteljska
snaga u. životu. Oni koji su propustili to ostali su prazni, neispunjeni. Obicno ludilo nema
nikakvi sastav za postizanje. Ali, ludilo zvano ljubav ima odredeni sustav u sebi. A koji je to
sustav? To te cini veselim, život ti cini pjesmom, donosi veliku ljupkost.
Da li si promatrao ljude? Kada se netko zaljubi tada nema potrebe da to objavljuje. Ti
možeš vidjeti u njegovim ocima novu dubinu koja se rada. Možeš vidjeti na njegovom licu
novu ljupkost, novu ljepotu. U njegovom hodu možeš nazreti nježni ples. On je isti covjek,
ali ipak više nije onaj isti. Ljubav je ušla u njegov život, proljece je došlo u njegovo bice,
cvijece njegove duše se rascvjetava.
Ljubav cini trenutnu transformaciju. Covjek koji ne može voljeti ne može biti ni
inteligentan, ne može biti ni otmjen, ne može biti prefinjen. Njegov život ce biti obicna
tragedija.
Svi religiozni ucitelji bi ti govorili: “Tvoj život je ništavan jer je to samo što i mjehuric
sapunice. Danas je to ovdje, a sutra nas vec nema. Tvoj život, na ovom svijetu, u ovom
tijelu nije od nikakve vrijednosti jer je trenutacan, kratkotrajan. On ima samo korist ukoliko
bi se odrekao njega. I samo odricanjem ti dospijevaš kao vrijednost u ocima Boga.”
Cudna ideologija! Ali to je ipak vjekovima dominiralo ljudskim umovima a da se
nikada nije provjeravala vjerodostojnost. Recimo, na Istoku je svijet iluzija. Zašto je svijet
iluzija? Zato što se mijenja; sve što se mijenja nije od koristi, bezvrijedno je. Samo stalno,
ono koje se ne mijenja je znacajno. A ti ne možeš naci ništa na svijetu što je stalno, što se
ne mijenja.
Citav ovaj pristup je baziran na stavovima da je život iluzija, jer je nestalan. “Pronaci
stalno, a odbaci nestalno.” Manje - više, to je stav svih religija na svijetu.
Potvrdi mijene, sve se mijenja. Osim ako ti želiš da promjene budu bog, jer je to
jedina stalna stvar na svijetu: Ti ne možeš ništa naci drugo koje ti ni mig ne može dati da
je stalno božanstvo.
Voli život jer je život promjenljiva stvar. To je protok u svakom trenutku. Kada udeš u
ovu prostoriju, ti si jedna osoba, a kada izadeš ti si vec druga osoba. Ti samo težiš da budeš
ista osoba. U svega par sati toliko se promjena može dogoditi u tebi; to je išto kao
kada u par sati Ganges primi i protece velika voda njime. To izgleda kao ista voda, ali nije
to ona ista voda koja je tu bila prije par sati.
Heraklit je rekao da je život tok, rijeka. “Zapamti, ti ne možeš zakoraciti u istoj rijeci
dva puta - jer rijeka nikada ne može biti ista.”
Ljudi koji znaju puno o sreci su oni koji su u dosluhu sa. promjenljivim životom, koji
mogu voljeti cak i mjehurice od sapunice, sijanje sunca, stvaranje malih duga. To su ljudi
koji znaju mnogo o sreci।

život ljubav smeh-osho